Da. Bila sam klinka tad.

I ti si bio klinac. Sećaš se?

7 godina nije mala stvar, a nekad mi se učini kao da je juče bilo.

Počelo je bezazleno.

Pogledao si me.

Pogledala sam te.

Razumeli smo se očima.

I taj tvoj blistavi osmeh je sve rekao, a usput me oborio sa nogu.

Znaš da nisam taj tip.

Znaš da nisam neki avanturista.

Ali sam opet pristala.

Pružila ti ruku.

I zaplovila tim nemirnim morem.

Zavirila sam na tren u tu ludu glavicu, punu bubica i nedovršenih priča.

Na tren me je zaintrigiralo kako tako neko mlad ima toliko problema.

A i sad se to ponekad pitam.

Pamtim sve.

Znam da pamtiš i ti.

Prvi poljubac.

Sve.

More, mesec, zvezde, ti i ja.

I ništa nam više nije bilo potrebno.

A oboje smo znali da će se ubrzo sve završiti.

I ipak, nismo marili.

Ni mrvicu.

Uživali smo, kao da će zauvek biti tako.

A možda je i moglo biti.

Ko zna.

Bilo je.

Prošlo je.

Sada je to prošlost i nikada neće biti sadašnjost.

A tek budućnost.

Gotovo je.

'Da li misliš da se ništa neće desiti kada se jednog dana opet sretnemo?'

Ostalo je, kao i ostalih milion pitanja, u vazduhu.